Anna Kumarich je rođena u Sućurju na otoku Hvaru u hrvatskoj katoličkoj obitelji. Ta obilježja je prate ma gdje ona išla i što god ona radila. Roditelji i vjera koju su u nju usadili putokaz je i oslonac njezinoga ponekad tragičnoga i nemirnoga života. Tri zemljopisne točke u kojima je provela značajni dio svoga života Sućuraj-Zagreb-Sydney, dva politička sistema pod kojima se školovala i radila, te roditeljski katolički odgoj formirali su njezinu osebujnu ličnost. Središte njezine vezanosti ostaje domovina Hrvatska. Svi putevi vode iz nje i k njoj, kao inspirativnoj ljubavi bez koje je ništa. Diplomirala je ekonomiju na Zagrebačkom sveučilištu, a modernu književnost je studirala na SVEUČILIŠTU NEW ENGLAND u Australiji. Prve pjesme su joj objavljene u internom glasilu poduzeća Informator u Zagrebu 1963. godine. A 1969,g. odlazi za suprugom akademskim kiparom A. Dabro u Australiju. Napušta Sydney krajem 1974.g. i putuje svijetom. U Londonu živi i radi godinu dana, a zatim se vraća u Zagreb, gdje radi i živi do 1984. godine i tada odlazi ponovno u emigraciju. Radi kao računovođa u raznim tvrtkama, ali poezija joj ostaje duhovna potreba od koje je neodjeljiva i s kojom diše. Piše poeziju i prozu na hrvatskom i engleskom jeziku, koju objavljuje u hrvatskom tisku u Sydneyu i Melbournu te u domovinskoj književnoj reviji Ognjište i Iseljeničkom zborniku. Pjesme na engleskom objavljuje u raznim književnim publikacijama u Australiji. Članica je PEN-a, ogranak Sydney i članica pjesničke udruge POETS UNION u čijim je antologijama redovno zastupljena.
Anna Kumarich je jedna od temeljnih osnivača HRVATSKOG AUSTRALSKOG LITERARNOG i UMJETNIČKOG DRUŠTVA u Sydneyu, u kojem niz godina obnaša predsjedničke i tajničke dužnosti. Urednica je dvojezičnog zbornika ZRCALA U SJENI, prve knjige takve vrste u australskih Hrvata. Također je uredila i više zbirki poezije u izdanju HALUD-a. Iz tiska su joj do sada izišie tri pjesničke zbirke: OLUJNI VJETROVI, THE RAINBOVV I JEKA PLAVE PTICE. Književno stvara i živi u Sydneyu.
AFRIKA
Afrika! Tamo vam sunce
jače blista.
Prašnjave četvrti , praše jače.
Tamo se umire. Tamo se plače,
pod nabojima političkih rafala.
Tamo su sudnice prepune
crnih dječjih glava,
kojima se sudi,
u ime bijelih prava.
Ta prava istrgnuta
iz njedara majki
nasred puta. I one nose
baklju gorućeg bola;
Crno i bijelo dijete
jednakost imati mora!
POSTOJANOST
Ušao si u prostor
bez vrata i prozora.
Odlazio i vraćao se
u drhtaju zjena.
A vrijem nikad
zbrisalo nije
treptaj daha
što prolijeće nosi.
I nikada izbljedio nije
miris poljubca
u mojoj kosi.
AKO ISPRUŽIM RUKE
U prozorima plavim
iskre svijetlucaju
to odsjaj zvijezda
obasjava stazu
koja vodi u vrt duše
di mirisno bilje
i divlji korov
u splrtu se guše.
Ako ispružim ruke
za mirisnim biljem
a drač me ubode
potamnit će moji prozori
od sputane slobode.
Zato ću nepoznata
viriti u prozore tvoje
a kaplja rose
blistat će oči moje.
GDJE LI SI LJUBAVI
Gdje li i ljubavi ostavio konja,
pa te tako dugo nema?
Čekala sam te na cesti
i vjetar mi probi kosti,
a u očima mojim naseliše se obaci.
Gdje li i ljubavi ostavio koplje,
i igubljen lutaš?
Jabuku koju ti priredih
nagrizoše crvi
i vijenac dobrodoslice vecuvenu.
gdje li si ljubavi ostavio ime,
i necuje te se zov?
zvona ljubavi jecaju
pjesmu sutrasnjice,
jecaju za pogreb moj.
gdje li si ljubavi..?
imamo jos jedan dan,
jos jedan cjelov
za zadnji san
VIZIJA
mojoj majci Mandi
Je'l od svjetla velegrada
ili blještava sjaja snijega,
sjećam se tebe o mama draga
i tvog dragog pogleda.
Tvoje me oči brižno prate,
a glas ti zvuči bolno:
0 dijete drago nemoj stradati
u svijetu tom nemirnom i zlobnom.
Dolazeć bliže svjetlima velegrada
kroz noć snježnu i leđnu
iz očiju gubim tvoj lik
i tvoju kosu sijedu.
NE TRAŽI JE
Ponekad samo klizi
površinom,
a ponekad je gonjena
vjetrovima.
Otvara njedra
munjama
i pušta lice
da joj ljubi
kiša.
I kad misliš
da je tu
nestaje bez povratka
Ne traži je
otišla je
nekom sunčanom stazom
da se uspne
k zvijezdama.
DJEVOJKE SU RAZASULE KOSE
Cvijetaju ruže krvave
U trnovitom okrilju duše
Suze su ostale
Djevojke su razasule kose
Pod blijedim očima mjeseca
I upijaju poljubac mrtvi
S rubovima Dunava -
vjenčanica je ostala bez svadbene noći
I kita ružmarina na grobnoj ploči
UŠLA JE JESEN
Ušla je jesen u našu sobu
i žuto lišće studenoga.
Kiše po prozima,
magle po putevima,
a ti u snovima.
Ušla je jesen u našu sobu
i donjela miris elegičnih daljina,
zakucala po grobovima,
rasula se po poljima.
Ušla je jesen u našu sobu
i utopila miris ljeta,
u duga tiha nadanja
ponovnog susreta.
AKO TE OPET NAĐEM
Na rubovima još drhtim nedirnuta
od dodira tvog,
i opet se budi tratinčica
s odgovorom svojim
VOLI... NE VOLI... VOLI!
A ti si porušio mostove
na kojima sam prostirala mekoću
da ti povratak bude tih.
Usnuh pod krošnjom još nepnocvalog stabla,
i iz srca mi poleti golubica.
Na jednom krilu nosi osmijeh,
a na drugom suzu
i u oku svu moju tugu.
Ako te opet nađem,
darovat ću ti osmijeh.
Ako te opet nađem,
splest ću most od ruku mojih.
Ako te opet nađem,
povjerovat ću tratinčici
u treperavu odgovoru
VOLI... NE VOLI... VOLI!
DJEVOJKE SU RAZASULE KOSE
Cvjetaju ruže krvave
U trnovitom okrilju duše
Suze su ostale
Djevojke su razasule kose
Pod blijedim očima mjeseca
I upijaju poljubac mrtvi
S rubovima Dunava -
Vjenčanica je ostala bez svadbene noći
I kita ružmarina na grobnoj ploči.
OTOK JE U MENI
U smiraj vrelog dana
Dolaze zvjezdane noći,
Dajte mi konja vrana;
Otok me zove, moram poći.
Miriše kadulja i cvjeta ružmarin,
U srcu mi zvoni jeka,
Od ljubavi nikad se ne umorim;
Primite me s puta daleka.
Bajami cvjetaju i masline brste,
Lumin gori na majčinu grobu,
Djeca čekaju da se krste;
Otvorite vrata pokornu robu.
Borovi stari i vale udišu
Od samoće duge, izgubljenih vidika;
Vjetrovi nade još ih njišu,
Otok je u meni, neprolazna slika.
Kad bih morao sažeto jednom jedinom nedugom rečenicom dati ocjenu pjesama o najnovijoj trodjelnoj zbirci Ane Kumarich "Jeka plave ptice", najvjerojatnije bih napisao: "Jeka je to ptice koja umije biglisati kao slavuj, gugutati kao grlica i kliktati kao sokol, dok mi zanijeti pjevom dižemo pogled u visine, ostajući očarani u sjeni njezine plave ptice". Vele, francuski pjesnik Paul Valery zapisao je da je "pjesma razvijen uzklik". Ali svaki uzklik koliko god bio "razvijen" ima i svoj odjek, raznolik, prema životnim uvjetima određen. Ima jeku svoje plave ptice! Baš zbog toga uvjetima određena odjeka, jerbo pjesma nije samo puko glasanje bez osjećaja za pravu rieč i višeslojnost misli i smisla, o poeziji Ane Kumarich se može i mora ipak mnogo više reći. Jerbo, ta zbirka pjesama triptih je vjeri, ljubavi i ufanju u tek minulu vremenu, a o vremenu i zbivanjima u njem nama tek malo znanim; o jednom svietu nama u domovini, usudim se reći, malne nepoznatu. O traganjima i dvojbama za duhovnim i nacionalnim identitetom. O svemu što to vrijeme, možemo slobodno kazati obćenito, pred našega hrvatskoga čovjeka u tuđini postavi, a posebice pred autoricu. Pa, pjesme zrcale pred nas oštrim orisom egzitencijalno važne činjenice iz osobna i intimna života autorice uglavnom u ozračju iseljeničkoga ljubavlju škrta života, a daleko od topline roditeljskoga doma; što obogaćuje hrvatsko pjesništvo određenim temama. Uz to neke od pjesama nastale su u žaru domoljublja u vrijeme Domovinskoga rata za slobodu Hrvatske, što im s obzirom na njihovo mjesto nastanka, usporedimo li ih s pjesmama iste tematike u domovini spjevanim - također daje posebnu protegu. Nadarena i danas već prokušana umjetnica rieči i stihotvoija zbirku od 51 (18+19+14) pjesme složila je u 3 kruga pjevanja. Tko zna što ju je navelo da se odlućila baš za broj tri, ali zar naš puk ne pridaje neke nadnaravne moći baš tom broju? A možda joj je tako bilo lakše raznojake osjećajne treptaje koje obćenito susrećemo u njezinoj poeziji: čežnuća za bezbrižnim danima provedenim u zavičaju uz roditelje i otužnu sjetu za prošlim ljubavima sa stihovljem izkonska domoljublja u jednu cjelinu povezati. Zbiti ih. Naslovi nam malne jasno priopćuju nagao i odvažan zaokret ka krepkosti, nagnuću prema optimističnim nadanjima što u njezinoj duši pretvara čežnju za prošlim djetinjstvom u osmijeh, jer otok je još u njoj;
uznosi tugu za prošlim ljubavima na krila nade u jeku plave ptice, jer k sjaju zviezda brodi; budi san u javu i radost, jer joj domovina diše slobodom. Zato nam se možda i čini da je autorica za imena poglavlja pomno rieči birala. Svako poglavlje pjesnikinja je još k tome i s epigramom nadopunila, ukrasila. Ti epigrami, usudim se redi, pomažu nam spoznati što je pjesnikinja osjećala kad je svoje pjesme u određena poglavlja slagala. Širom nam je otvorila vrata u svoje srdce i izložila ga ranjivosti. Koliko je to točno, prosudite sami. U zbirci ima bolnih pjesama u kojima se tuđina i domovina često izprepliću. Čini nam se tako da je autorica, hoteći nam to izriekom kazati, s određenim naumom u prvo poglavlje OTOK JE U MENI s epigramom iz Velike Salomonove zbirke izreka (27:28) "Kao ptica daleko od gnijezda svog takav je čovjek daleko od svojeg zavičaja" uvrstila pjesme o domaji sa zaustavljenim divotnim slikama svojega otoka Hvara; o ljepotama svojega dalekog zavičaja kao u pjesmi "Smokve". Ako uz sadržaj pjesama u ovom poglavlju možete poimati i njihove zanimljive stilske posebnosti među kojima se iztiče slikovitost pjesmovnoga prikaza i predočbi - dobit ćete odraz "otoka u pjesnikinjinoj duši". U drugo poglavlje SJAJ ZVIEZDA s gnomom što ga izreče Platon ( 428 - 348 prije n.e.): "Na dodir ljubavi svatko postaje pjesnik" autorica je postala ne samo čovjek, nego i vrstan poeta. Ana Kumarich je svoje najljepše ljubavne pjesme u tom poglavlju skladno složila,"aranžirala". Kita je to mirisnih ruža s kojih uz naglašenu glasbenost sroka pred nas padaju lepršave latice. Ali težko nam je izabrati zasebice ijednu. Sve su toliko liepe. Zaista, njezine ljubavne pjesme vrela su sjetne blagosti i usrdnosti što ćemo oćutjeti u pjesmi "Ako te opet nađem"; ili nježne čežnje uz vapaj u pjesmi "Gdje li si ljubavi?"; ali i raspoloženja često natopljena malne tjeskobnom turobnosti kao u stihovima "Ušla je jesen". U svima stihovima, osobito kad o ljubavnim intimnim osjećajima pjeva, Ana Kumarich to čini obazrivo, vrlo obazrivo. Pjeva li i o ljubavnom zanosu daleko su od nje rieči, od kojih ne zaziru neki modemi pjesnici, koje bi mogle povriediti nečiji osjećaj pristojnosti. I u ljubavnom žaru, Ana Kumarich nikada ne će prieći crtu čedne umjerenosti . Također, i u najmučnijem ljubavnom jadu, pjesnikinja ostaje blago nasmiešena. Nema u nje ljutnje; nema ljubomore; nema zlobe. Jerbo, njezina je poezija ženstvena, osebujno nježna, nehinbena, reklo bi se osjećajno drukčija, pa nas, volimo li ljubavnu poeziju, ni jedna njezina pjesma iz kruga kojem je ime dala "SJAJ ZVIEZDA" ne će i ne može razočarati. A u trećem krugu TO JE JAVA TO NISU SNOVI s istoimenom pjesmom posvećenoj hrvatskom državnom poglavaru i s psalmom: "Desnica mi se moja osušila Jeruzaleme ako te ikada zaboravim" kao epigramom, pjesnikinja opisuje sreću što nam se obistini san o slobodnoj Hrvatskoj. I sve ostale su joj rodoljubne pjesme, znakovite i snažne; i one s kojima nas duboko gane i one u kojima pred nas rasipa potresne rieči bola i sućuti kao u završnim nadahnutim stihovima pjesme o Vukovaru: "Djevojke su razasule kose": " Vjenčanica je ostala bez svadbene noći / kita ružmarina na grobnoj ploči". Premda je zbirka naslovima poglavlja u tri zasebna dijela podijeljena, ipak pjesme u tim dijelovima kao da jedna u drugu ulaze, tvoreći zaokruženu i jedinstvenu cjelinu. Doduše, one jesu raspoređene po krugovima, ali ne i pod svaku cienu. Stoga nas ne smeta kada osjetimo da neke i ne pripadaju baš u poglavlja u koja ih je pjesnikinja upisala. Nu, pročitamo li ih pomno, osjetit ćemo kako one svojim sadržajem nadopunjuju sadržaje prethodnih. Obradba pjesama pak potvrđuje sve kristalniju bistroću njezine poezije i sve uzskladbenu milozvučnosti, pročišćenost od odvišnog, pa autoricu možemo svrstati u onu skupinu samosvojnih umjetnika pjesničke rieči kojima je estetičnost urođena. I pri kraju valja reći da pjesme Ane Kumarich u zbirci "JEKA PLAVE PTICE" nisu cjelina samo po ljepoti svojih stihova. Njih cjelinom čini i posveta koja nas, također, ne može ostaviti ravnodušnima. Naime, zbirku "JEKA PLAVE PTICE" pjesnikinja je svojem ocu Tugomiru i majci Mandi u vječni spomen posvetila. Nu, ne zaboravimo da je uz to pjesnikinja svoje stihove i za nas napisala. Uživajmo stoga i mi u ugođaju koji nam oni pružaju.
Marijan Krmpotić, prof.
Kontakt
Anna Kumarich
MONTEREY
SYDNEY
AUSTRALIA
anna.kumarich@ihug.com.au